Aikido je japanska borilačka vještina nastala u prvoj polovini prošlog stoljeća. Korijene vuče  iz drevne vještine Daito-ryu aiki-jujitsu (u Japanu poznate još od 11. stoljeća), a koja u sebi sadrži i elemente mačevanja. Osnivač aikida je Morihei Ueshiba (1883.- 1969.) a današnji aikido je bio njegov odgovor na teška vremena u prvoj polovini 20. stoljeća. Kao svjedok oba svjetska rata i japanskih imperijalističkih nastojanja, doživio je i preživio teške trenutke u ljudskoj povijesti. Šireći aikido namjeravao je ponuditi način rješavanja sukoba bez borbi, što  naglašava filozofski aspekt plemenite vještine - nastojanje da se potiv nasilja bori nenasiljem, ili osnivačevim riječima: "Prava pobjeda je pobjeda nad samim sobom".

Sama riječ AIKIDO sastoji se od triju riječi: AI - harmonija, KI - energija, duh i DO - put,  način. Interpretacija današnjeg aikida prilagođena je modernom načinu života te se odmakla od povijesnog vremena kada je značila oruđe svakodnevne borbe za život. Uz samoobranu, zbog stresnog načina života, nepravilne prehrane te nedovoljne fizičke aktivnosti, danas je puno potrebnija vještina koja objedinjuje izgradnju mentalnog i fizičkog tijela svakog pojedinca. Aikido je zdrav način života i komuniciranja, preventivna medicina, razumijevanje i ljubav prema drugima, samoobrana itd. U aikidu nema natjecanja među polaznicima pa tako nema ni organiziranih sportskih natjecanja. Natječete se sa svojim umom i lijenim tijelom koje vas ne sluša.

Aikido je prikladan za osobe svih dobnih skupina bez obzira na spol. Karakterističan je pristup samoobrane, koji se koristi napadačkom energijom napadača protiv njega samog da ga se baci iz ravnoteže i kontrolira napad. Kontinuiranim vježbanjem postiže se bolja fleksibilnost tijela, koordinacija pokreta, ravnoteža i brži refleksi. Vježbanjem se djeluje pozitivno na cjelokupno duhovno, mentalno i fizičko stanje. Aikido pomaže polaznicima da razviju poštovanje prema sebi i drugima. U tehnikama je svaki pokret prirodan, bez značajnog upotrebljavanja snage, pa tako aikido bez teškoća mogu raditi djeca i starije osobe bez dobnih ograničenja. Na naprednijem stupnju učenja rade se tehnike s drvenim mačem (boken), štapom (jo) i drvenim nožem (tanto). Primjena aikida u svakodnevnom životu vidljiva je kao mogućnost samoobrane od različitih oružja i fizički jačih napadača, poboljšanje cjelokupne kondicije tijela i bolje podnošenje stresnih situacija.

POVIJEST AIKIDA

DAITO RYU
Korijeni aikida nalaze se u borilačkoj vještini Daitoryu. Shinra Saburo Minamoto no Yoshimitsu (1045 – 1127) je osnivač te vještine. Njegova vještina je temeljena na Tegoi, historijskoj borilačkoj vještini koja ima korijene u bogovima Takemikazuchinokami i Takeminakatanokami. Tegoi je također preteča Sumo-a.
Nakon što je akumulirao bogato iskustvo u borilačkim vještinama, Shinara Saburo Minamoto povukao se u Onjoji hram. Tamo je, nakon nekoliko godina vježbanja tantričkog budizma, stvorio princip Daitoryu-a. Ime je dobiveno od imena njegove bivše kuće što znači „veliki istok“.
Minamotovi nasljednici nosili su tradiciju do Kai, sadašnje Yamanashi prefekture. Tamo je apsorbirana u školu borilačkih vještina obitelji Takeda. Nakon poraza Takeda Shingena, Kunitsugu 1573. godine, daljnji rođak Shingena, pronašao je svoj put prema Aizu. Bio je dorodošao te je postao savjetnik lorda Hoshina Masayukia (1611-1673).
U Aizu su vještinu Daitoryu učili visoko rangirani samuraji i plemkinje kao sredstvo samoobrane do kasnog osamnaestog stoljeća.
Saigo Tanomo (1830-1903) bio je savjetnik lorda u Aizu. U Japanu je smatran važnim obrazovanim čovjekom (znanstvenik), poznatim po otvorenom umu. Boreći se za svoju poziciju, bio je i majstor Oshikiuchi-a. Oshikiuchi je u to doba bio drugi naziv za Daitoryu.
Aizu, smješten u sjevernomm dijelu glavnog otoka Honshu, je bio poznat kao blago samurajske vještine. Opirući se putu modernizacije potaknute Meiji vladom, čuvari Aizu-a su imali udjela u Satsuma pobuni. Pobuna je završila potpunim porazom. Sam Tanomo je zarobljen, ali uskoro pomilovan obzirom na njegovu slavu i obrazovanje. Nastavio je svoj život kao Shinto svećenik u Tsutsukowake hramu smještenom u Fukushima-i.
Za prijenos Daitoryu tajni dalje, u 20. stoljeće, zaslužan je Saigo Tanomo. Prenio ih je na dvije osobe: na svog usvojenog sina, Saigo Shiro, i na Takeda Sokaku, sina čuvara Aizu-a Takeda Sokichi.
Saigo Shiro (1866-1922), usvojeni sin Saigo Tanomo je poznata osoba u Japanu. Bio je jedan od četiri borca koji su uspješno utemeljili Jigoro Kano-ov Kodokan Judo, kao standard Judo-a nasuprot starijem stilu Jujutsu. Njegova specijalna tehnika Yamaarashi, kako je rečeno, izvedena je iz Rokkajo, jedne od osnovnih tehnika Daitoryu-a.
Život Saigo Shiroa je predmet trodijelnog romana Sugata Sanshiro od Tomita Tsuneo-a. Knjigu je na veliko platno prenio majstor japanske kinematografije, Akiro Kurosawa. Engleski naziv je bio „Judo Saga“. Taj film predstavlja Kurosawin debi. Dvije godine kasnije Kurosawa je režirao nastavak.
U svojim zrelim godinama, Saigo Shiro napustio je Judo kao i Daitoryu, i živio je u Kyusu kao učitelj, otkrivajući vještinu Kyudo.

Takeda Sokaku
Od svoje mladosti Takeda Sokaku (1859-1943) imao je strast za borilačke vještine. Kao dječak, učio je Itto Ryu, stil mačevanja sličan osnovi borilačkih vještina koje su učili samuraji u Aizu. Postoji jaka povezanost između Itto Ryu i Daitoryu. U skriptama za učenje Itto Ryu-a lako se mogu naći detaljna objašnjenja vezana uz koncept Aiki. Kasnije je učio Jikishinkage Ryu, sa Sakakibara Kenkichi, mačevalačku vještinu sa jakim naklonom na duhovno, i naravno Daitoryu sa svojim ocem i Saigo Tanomom.
Stručan u nekoliko borilačkih vještina, puno je vremena trošio na putovanje po zemlji, izazivajući majstore drugih tradicionalnih vještina, i time produbljivao svoje znanje. Nadalje, počeo je i podučavati svoj Daitoryu širim masama. Učenici su se brojali u tisućama. Izvlačeni su uglavnom iz viših društvenih krugova kao što su majstori borilačkih vještina i visoko rankirani vojni dužnosnici i političari.
Takeda Sokaku je čist primjer stopostotnog borca. Nije propuštao priliku testirati svoje sposobnosti i ostao je neporažen. Njegova vještina sliči bazi za tehničku učinkovitost Aikida.

Deguchi Onisaburo
Učenja Omoto Kyo donose velik utjecaj na duhovni koncept Aikida. Omoto Kyo je jedna od takozvanih novih religija u Japanu. Kult je osnovala Deguchi Nao (1837-1919) nakon proživljavanja prosvjetljenja 1892. Njen zet, Deguchi Onisaburo (1871-1948) je preuzeo vodstvo nakon njene smrti i uspješno je širio Omoto Kyo učenja po Japanu.
Cilj Omoto Kyo leži u osnivanju zajednice temeljene na humanističkim i religijskim principima. Ekološki uzgoj je smatran ekonomskom osnovom zajednice.
Duhovna baza Omoto Kyo učenja je izvučena iz Kotodama, šintoističkog sustava učenja baziranog na tonovima i slogovima i Chinkon Kishin, šintoističkog sustava meditacije i vježbi za pročišćavanje. Chinkon Kishin je u usklađen sistem okupio Honda Chikaatsu, pohlepan istraživač starih šinto skripta. Osnovna ideja je izvučena iz šinto centralne znanosti uma.

AIKIDO DOSHU

Aikido je Budo, borilačka vještina, koju je osnovao Morihei Ueshiba. Nakon Osnivačeve smrti 1969. godine, njegov sin Kisshomaru Ueshiba je imenovan kao Aikido Doshu. Moriteru Ueshiba, Osnivačev unuk, je naslijedio svog oca i sadašnji je Aikido Doshu.
Aikikai Fundacija (Aikikai Foundation), službeno priznata od japanske vlade 1940. godine, osnovana je sa svrhom da sačuva i promovira ideale istinskog Aikida kakvog je stvorio Morihe Ueshiba. Kao i Svjetsko aikido sjedište (Aikido World Headquarters), ono je izvorišna organizacija za razvoj i širenje aikida diljem svijeta.